12

Aida Bagić: Uzalud je bježati

Praznine

Okreneš se, tek na tren, ali praznine su brže. Vrijeme je uvijek brzo prolazilo, samo ti to nisi primjećivala. Ili si se pravila da ne primjećuješ. Onda je bilo teško popuniti sve te praznine. Na ekranu. U sjećanju. Kao na filmu, vrtiš pred očima digitalni sat, stranice kalendara, pokušavaš se sjetiti kada se dogodilo ovo ili ono. Nema šanse. Vjeruješ da je sve pohranjeno na sigurnom, negdje iza kapaka, u moždanom tkivu, neuronima naslaganima jedni na druge, sinapse su otporne, ali ne možeš ih jednostavno dozvati. Njegov djed, starac od preko devedeset, ležao je nepokretan. Na krevetu uza zid, u prolaznom sobičku bez prozora. Nitko s njim više nije mogao razgovarati jer nitko nije znao mađarski – jezik kojim je starac govorio do svoje sedme godine i kojega se jedino sjećao. Tako ima niz crtica koje si upamtila. Moguće je da su s godinama sinapse malo oslabile, da nije baš tako kao što se sjećaš. Moguće je da se jasnije sjećaš onoga što si o tome govorila nego samog trenutka. Prolaženja sobičkom u kojem umire nepokretni djed, stranac svojim potomcima, do velike prostorije gdje smo pili Vecchiu i razgovarali o filozofiji, povijesti i revoluciji. Dobro, više je to bilo nalik sokratovskim dijalozima, on je govorio, a ti si povremeno rekla da jest tako, uistinu. Povremeno si rekla, ne, nije tako, uistinu. Onda bi se on i njegova žena zagledali u tebe kao da si rekla nešto vrlo mudro i duboko, pa bismo svi zajedno otpili po još jednu čašicu. Već godinama ne piješ Vecchiu.

aida 1

Ovdje

Riječ je o mjestu s kojega ne možeš otići. Uvijek si ovdje, kamo god kreneš, to svoje ovdje nosiš sa sobom. Baš kao što samu sebe nosiš sa sobom, kamo god krenula. Kad jesi negdje, onda jesi ovdje. Možeš otići tamo, već sutra, za tren oka, jednom u budućnosti. I bila si tamo, još maloprije, neki dan, jednom davno, ono kad si putovala nekamo, ono kad si bila mala. Znaš pouzdano da si bila negdje drugdje, i bit ćeš ponovo, ali u trenutku kad si tamo bila, opet si morala kazati da jesi ovdje.
Ne daš se otrgnuti od ovdje. Možeš zaboraviti, zamisliti da nisi ovdje nego tamo, ondje, daleko odavde, ali čim otvoriš oči jasno je da mu nisi umakla. Ovdje je neka vrst sjene – uzalud je bježati. Trebale su ti godine da to shvatiš.
Još uvijek provodiš vrijeme nastojeći zbrisati od ovoga ovdje. Smucaš se virtualnim prostorima, planiraš kamo ćeš na ljetovanje, gledaš fotografije krajolika koje svakako moraš posjetiti prije nego što umreš. Kao da je to važno.
Čak i ako odeš, na kraju te dočeka ovdje.

aida 2

Riječi koje si izgovorila

Padaju.

Nije velika udaljenost između tvog lica, ozbiljnog pogleda, usana čiji rubovi lagano podrhtavaju, pa do tla pod tvojim stopalima.

Ali svejedno, riječi nisu još dospjele ni do tvoga pupka. Naglo su pale do tvog grla, kliznule niz vrat, sve do one male usjekline među tvojim grudima, usporile su tu, zaustavilo ih je tvoje disanje, prigušeno, kao da se bojiš da bi jedan puni udah tvojim riječima mogao dati snagu koju ne želiš da imaju. U pravu si, mene bi tvoje riječi mogle ubiti.

Zato ih radije gledam kako lebde u visini tvojih grudi, teške su, znam da će pasti, ali neka padnu polako.

Sve dok ne dodirnu tlo mogu zamišljati da se nije dogodilo ovo što se upravo događa, mogu zamišljati da je sve u najboljem redu, nasmijat ćemo se, izaći na balkon zalijevati cvijeće, povezivat će nas, sa svakom riječju bit ćemo bliže jedna drugoj. Toliko je tih riječi-konaca među nama da ja više ni ne znam koje su moje, koje tvoje, sve su te riječi tijekom godina postale naše.

Još malo, i postat ćemo naše riječi.

Aida Bagić

Share