Marko

Marko Tomaš: Susreti u vječnoj noći

FOTOGRAFIJA NICKA CAVEA

Ta je fotografija
bila dirljivo ljubavno pismo
koje nisi znao pročitati.
Dokaze da je njezina kosa
zaista onako plava
kakvom si je ti vidio
tražio si na drugim mjestima
među tuđim stihovima
i uspomenama.
Dvadeset godina je prošlo.
Dvadeset godina previše
za jednu mladost
i samo jednu ljubav
skrivenu pod teškim crnim kaputom
na hladnim hamburškim ulicama.
Sjećanja uvijek zamrznu
neki davni zimski dani
i vjetar koji se penje iz luke.
Svi su brodovi razočarano odlazili
natrag u stare mornarske pjesme
i kurve su dizale ruke od svijeta
a ti si uporno čekao vlak
za tužni zaraćeni jug
i ništa ti nije bilo jasno
sve se zapetljalo, zašuštalo
kao šumeći kalcij
u bjelini njenih zubiju
a Anne je govorila pretiho
i još nepoznatim jezikom
i ti je nisi čuo
ni kada je rekla – scho ko la de,
nisi se raspametio.
Bio si discipliniran logoraš.
Vjerovao da sloboda dolazi
uz puno veću buku
i pucnjeve osloboditelja.
Bio si dijete, zapravo,
netko ti ju je morao predstaviti:
onaj šapat
molitva je koja mijenja svijet,
ispunjenje sudbine
posljednjeg ljubavnika
koji je vjerovao u voodoo jazza.
Kad si prestao čeznuti
ona je umrla
i njezin je duh
preselio u ženu
s kojom danas živiš
a njezin muškarac liči na tebe.

Minela 1

PRVI DAN JESENI

Ne želim biti dostupan za smrt
iako po kašlju
koji odzvanja jutrom
čujem kako se raspituje za mene.
Prvi je dan jeseni
a već sam u nesporazumu s kišom.

Ne želim biti dostupan
za sve te ozbiljne prijatelje
koji uvijek imaju neku lekciju
i rješenje za moj beznadežan položaj
i nikako ne žele povjerovati
da mi je sasvim dobro.

Ne želim biti dostupan
za prodavce instant rješenja
za reklame koje me podsjećaju
što mi sve nedostaje.
Ne želim biti tu kada dođu
sa svojim obećanjima.
Sutra neće biti bolje.
Gotovo da uživam.

Ne želim biti dostupan
za to što nazivamo ljubavlju.
Zavedeni smo vjerom očajnika.
To je stari trik žudnje
ali nitko nikome nije spas.

Ne želim biti na usluzi
tvojoj nježnosti
tijelo mi je modro od milovanja
a ti nisi zaslužila suze
za svoj tihi rad
na mom druševnom zdravlju.

Anđeli proklinju Boga
i gase cigarete na raspelo
ali i on se navikao na samoću
koju su mu ljudi namijenili.
Ni kazna nas neće stići.

Nemoj se penjati na ovo drvo
na kojem pokušavam postati list.
Tvoja predanost je uvrijeda
mojim nastojanjima.

Pišem sve ovo
zato što želim
uništiti svijet.

Minela 2

GITARA TOMAŽA PENGOVA

Najprije su se izgubili prsti.
Među žicama
na komadu drveta.
Žice su dalekovodi
na njima sjede ptice
kada ih pritisneš prstom
iz njih poteče glazba.
Onda smo natočili još jednu
jer pjesmu treba proslaviti
vidjeti vječnu noć u kojoj se susreću
samo oni koji ne odbijaju
priznati da su izgubljeni.
Gubljenje se komponira u etapama.
Krenulo je prstima na gitari
nastavilo pićem
a piti valja cijelim tijelom
kako bi se obuhvatilo dušu
doprlo do vanmaterijalnog.
U jednom potkrovlju
u Ljubljani pijan
pokušavao sam se sjetiti svog rođenja.
Jutro nije imalo šanse
jer uz pljusak
svi žele sabotirati ga
nastaviti spavanje
postati ponovno školarac
koji se vikendom
dugo i lijeno
proteže u krevetu.
Ako se složimo
da je ovo o noći
takva je to noć bila.
Svjestan vlastitog umiranja
htio sam posjetiti bolničku sobu
u kojoj sam prvi put ugledao svijet
zamisliti snijeg
pahulje velike poput dlana,
znak s neba koji govori –
zima je u Ljubljani
i svijet je pun neutješnih ljudi.
Ja, ljepljivo i od krvi mokro meso
pred kojim je budućnost
kliznuo sam
poput uplakanog skijaša
niz padinu zimskog dana.
Suze su plodna voda
u kojoj rastu uspomene.
Nema se kuda pobjeći
od misli o smrti
izuzev u misao o rađanju.
Uzalud pijem.
Rob sam besmislenih navika.
Jedna od žalosnih stvari sa svijetom
jeste to što se rađamo u bolnicama.
Rođenje je, prema tomu, bolest.
Ne znam pjevati
i zato zavidim pticama.
I na gnijezdima u kojima se rode.
Na krilima, također.
Čovjek je najdosadnija životinja.
Stvorena kad je tvorcu ponestalo mašte.
Kunem se
ta je gitara sama svirala.

Marko Tomaš
Iz zbirke “Trideset deveti maj”, LOM, Beograd/Jesenski&Turk, Zagreb

Share