fš

FARUK ŠEHIĆ: TRIJUMF ZABORAVA

Jesen je zvonila na uzbunu. Padale su jabuke i kruške, tam-tam prezrelosti pozivao je živa bića na gozbu. Svi bi se odazvali, samo je čovječanstvo ostalo opravdano odsutno. Osim ako čovječanstvom nismo mogli nazvati jednog živahnog dječaka, vitkog i spretnog tijela, radoznale, bujne mašte.
«Svi se rađamo kao ateisti, bez nacionalnosti, i ne govorimo nijednim svjetskim jezikom», pomislio je dječak No dok se penjao na Drvokobilu. Htio je jahati kroz drvorede u kojima je cvala japanska trešnja. Nije čekao da se želja izgubi, nego bi pojurio prema aleji da želju što prije ostvari. Dok bi jahao kroz padajuće zastore latica, koje su ga šibale po licu, nalikovao je Marlonu Brandu u filmu Reflections in a Golden Eye, koji nag jaše konja kroz noć i šumu.
Dječak No je putnik kroz godišnja doba. Nekad putuje kroz boje, nekad roni kroz lišće na dnu bivše rijeke. Ono što traži ne može se naći. Potraga je cilj.
Svoje putovanje započinje onda kad se plodovi Jeseni kotrljaju pustim gradskim ulicama. Tad putuje mirisima. Hoda strpljivo za jednim mirisnim tragom sve dok ne nabasa na drugi, treći miris, i tako do u nedogled. Onda shvati kako je odlutao u nepoznat dio grada, i put kući postaje odiseja unatrag.
Plodovi opadaju s krošanja. Jabuke se nekako i mogu kotrljati. Kruške se, uglavnom, razbiju prilikom pada. Iz tako smrskanog voća prvo se osjeti sladak miris voćnog šećera, koji ubrzo dobija oštri kiselkasti ton alkoholnog vrenja. Sve teži sazrijevanju, starenju i propadanju. Tako i gradovi na koncu propadnu. Ono što umre to ne treba vještački oživljavati.
Dječak No jedini je stanovnik svoga grada. I živi u strogom centru. U tihom tornju glavne pošte. Na njegovom samom vrhu. Uselio se u toranj, preotevši prostorije golubovima i paucima. Tu je smjestio svoju rezidenciju. Radni stol od hrastovine, koji je konfiskovao iz ureda gradonačelnika. Krevet sa metalnom konstrukcijom uzeo je iz stana najbogatijeg gradskog trgovca. Njemu svakako više nije trebao, jer je nestao kao i drugi stanovnici njegovog grada. Jedan lavabo, ormar, i stalak za cipele su tu. Svaki lutalica je morao imati dovoljnu zalihu cipela, koje mogu izdržati vraška iskušenja zemaljskih putešestvija.
Nestajanje se desilo iznebuha. Kao da se sve zaustavilo u trenutku. Vrijeme je bilo isisano iz prostora. I ljudi su izlapili. Prosto tako, ne ostavljajući nikakvo objašnjenje za nemio događaj.
Dječak No je vodio evidenciju godišnjih doba. Posebne tomove je koristio za posebne stvari. Kao Registar kišâ, Gustina magle nedjeljom i utorkom, Morfologija Mjeseca iz dana u dan. Nije se bavio društveno-političkim dešavanjima, a i kako bi, kada nije bilo društva, pa ni politike. Kad nema ljudi, onda nema ni dosadnih političkih prepucavanja i nadmudrivanja. Sve što je ostalo godišnja su doba. Vjetar, cvrkut ptica, kongres krtica.
Prvi tom njegovih bilješki imao je radni naziv Jesen, ispisan kitnjastim rukopisom nekog ko je tek završio osnovnu školu odličnim uspjehom.
Dječak No je skupljao opalo, još zeleno lišće i stavljao ga u herbarijum. Pedantno je bilježio naziv biljke kojoj je list pripadao. Trudio se da u herbarijum ubaci samo jedan list jedne vrste, jer zašto da ponavlja stalno iste listove, istu zamornu bilješku, koja bi se mogla otegnuti do u beskraj. Najviše se divio nervaturi lista, koja mu je izgledala kao zelena arterija koja se više grana što je udaljenija od srca.
Prošao je pored groblja kućanskih aparata i ušao u duboku šumu. To je trava koja je prerasla vlastite mogućnosti i dobila džinovske proporcije. Bilo je bitno da sitne životinje ne narastu poput trave, jer bi onda bilo opasno šetati travom, čiji vrhovi su se savijali od težine i zaklanjali sunce. Nakon lutanja skrasio bi se u svom tornju. Uzeo olovku u ruke i pisao. Bilježio tok misli o biljkama, ponašanju divljih životinja, koje su napokon izmakle ljudskoj hegemoniji.
Kućanski aparati su, nakon misterioznog nestanka ljudi, imali još toliko snage koliko su im baterije dozvoljavale, i krajnjim atomima baterija dovukli su se do poljane blizu grada i na tom mjestu svojim tijelima izgradili vlastito groblje. Causa sui.
Tehnika je tako nestala s lica Zemlje u gradu dječaka No.
Sve je bilo spremno kako bi druga živa bića konačno došla do izražaja. Biljke, u najvećoj mogućoj mjeri. One su bile saveznice svake apokalipse, svakog neuspjelog smaka svijeta, i uvijek su se poražene morale povući pred ljudskim rukama, koje su ih čupale iz korijena, rezale kosilicama, makazama, kad god bi se ljudski rat završio, a konačni smak svijeta se time izjalovio. Smak svijeta, kakva manja apokalipsa mogli su uspjeti samo ukoliko bi čovjek samoga sebe istrijebio. A to mu do sada još nije bilo pošlo za rukom ma koliko se trudio.
«Vrba», pisao je dječak No, «raste uz vodu, najčešće, mada i nije pravilo. Listovi su joj glatki, šiljati prema vrhu. U jesen ostaje bez lišća. Grane su joj žilave, nekad imaju crvenkastu koru. Od njene kore se mogu praviti pište. Postoje obične vrbe i one žalosne. Ove potonje imaju savijene krošnje čiji listovi mogu dodirivati tlo. Žalosne vrbe su nekad bile jako lijepe i gorde. Neko ih je kaznio zbog oholosti. Kazna je bila da obore glave. Njihov hlad je ugodan. Lišće im ne šušti jer je glatko, i masno se presijava na svjetlosti Sunca. Mladi izbojci vrbe mogu poslužiti kao šibe za neposlušnu djecu.
Toster nije biljka, ali ga bilježim na ovom mjestu. Crvene je boje, zaobljenih rubova imitira starinske tostere. Šnjura je crne boje. Toster je kao poništavač za neke nebeske kartice. To kad dosada dolazi na posao ujutro, ona u toster gurne nevidljivu tost-karticu, te se žice zagriju do usijanja. Nevidljiva tost-kartica iskoči dovoljno da je kažiprstom i palcem izvučeš iz tostera. Spazio sam jedan toster tamo na groblju kućanskih aparata. Bilo mi ga je žao, pa sam ga htio ovdje zapisati. U njegovim prorezima sam vidio užurbane insekte. Njih ne katalogiziram, oni su svijet za sebe. Previše podsjećaju na ljude sa svojom histeričnom organizacijom društava.»
Dječak No ujutro ide u gradsku kafanu. Naloži peć na drva, napravi kafu, sjedne u izlog kafane i gleda prema glavnoj ulici koja je ujedno bila i prominetno gradsko šetalište. Italijanski kafe aparat je završio na groblju kućanskih aparata, pa je osuđen na tursku kafu. Pije je strpljivo, kao da je star stotinama godina, i kao da je svoj život izmjerio kafenim kašičicama nekoliko puta. Ne srče, jer to nije otmjeno. Znalački pije, drži kafu u ustima, neprimjetno guta. Pomno čita stare novine u drvenim držačima iz austro-ugarskog doba kao da je prošlost film koji mu se dešava pred očima. Radi to iz dosade i automatizma, kako nalažu nepisana kafanska pravila.
Nema nikoga na šetalištu. Ponekad neka siva vrana sa oluka baci orah koji padne na granit šetališta. Siva vrana brzo sleti za njim čim ga ispusti, nekad ga ispušta i u letu, i hitro pronađe razbijene komade orahove ljuske. Kljunom kao pincetom vadi hranjive dijelove jezgre, gosti se. Inače, posvuda lebdi grobna tišina.
Vrijeme na zidnom satu gradske kafane je stalo. A hronometarsko vrijeme dječaka Noa ni ne zanima. Nije mu nikad igralo neku značajnu ulogu. Njemu su bitna godišnja doba i pomoću njih u stanju je orijentisati se u nestalom vremenu, onom koje je prohujalo u prošlosti, i kakvom iznenadnom nevremenu. Svaki list i najbeznačajnije biljke je uputstvo koje će mu pomoći da preživi tešku nuždu.
Dječak No nikad nije imao djetinjstvo, što je i logično jer nikada nije bio u stanju da odraste. Prije, dok ljudi nisu iščezli, mislio je kako nešto nije u redu s njim jer je živio u neprestanom limbu, djetinjstvu koje nikako nije moglo izaći na zelenu granu tinejdžerskog doba. Samim tim djetinjstva nije bio ni svjestan, jer mogao bi ga osvijestiti jedino kada ono prođe, kad odraste i sam sebi kaže da je imao lijepo djetinjstvo. Sada mu je to bila prednost, jer nije znao za nostalgiju. Nije žalio za prošlim vremenima, te tako nije mogao biti ni melanholičan. Tugu je osjećao jedino zbog smjene godišnjih doba. Ali bila je to sasvim mala tuga. Tako mala da ga nikad nije zaboljela u grudima.
Dječak No pije kafu, između ostalog, jer želi da mu narastu pravi muški brkovi. Čuo je nekad davno kako starije žene djeci brane kafu, jer će im narasti brkovi. Zato pije kafu svaki dan u isto vrijeme, kao da uzima neku tajanstvenu terapiju. Krši zabrane, ne zanima ga odrastanje, ljudske brige, namrštena čela, krediti, djeca, muževi i žene. Nisu li svi oni netragom nestali? Jesu, ali su se zadržali u dječakovoj memoriji kao balast kojeg se što prije htio riješiti.
Ulicu uvijek prelazi kad se upali crveno svjetlo, zato jer je anarhista u duši. Struje još ima, semafori rade po kompjuterskom programu, kolaps civilizacije još nije potpun. Samo zabrane ga zanimaju, one stare ljudske zabrane kojih se sjeća, i koje više nemaju nikavu svrhu u gradu lišenom ljudi. Izmišlja zabrane kako bi ih lakše mogao kršiti. Želi da one evoluiraju, ali zna da nisu sposobne za to, zato što nisu živa bića. Volio bi da je vrhunaravan, jer bi onda mogao oživjeti zabrane, pustiti ih u duboku šumu, uzjahati Drvokobilu i sa staklenom puškicom ići u lov na divlje zabrane.
Jedini problem bi imao onda kada se pojave Raubari. Raubari nisu ljudska bića, nisu ni životinje, ni biljke, ni mikrobi, čak ni čestice prašine. Pojavljivali bi se iznenada onako kako se pojavljuju sva mitološka bića, samo što su Raubari bili daleko od bilo koje mitologije. Oni su bili pra-oblici. Mogli su se utjeloviti u oblacima, ili oblucima. Kada preuzmu nečiju tuđu materijalnost, onda postanu živahni, i poput najezde skakavaca dolaze u rojevima letećeg kamenja kojeg je godinama glačala gorska voda. Imaju lice, udove, repove. To im naraste iz nove tjelesnosti, premda je za tijelo od oblaka teško reći da je čvrsta tvar. Svejedno, kao vodena para ili kamen s ručicama, Raubari bi preplavili grad. Nisi mogao hodati gradom od njih. Dječak No se bojao da ne zgazi nekog umornog Raubara koji bi ležao na asfaltu, opružen na leđima s nožicama podignutim u zrak kao kod umrlog insekta. Zato nije izlazio iz svog tornja. Vani su Raubari stvarali nesnosnu buku, bilo je to razuzdano veselje i pijanstvo kakvo mogu postići jedino nesputana bića. Tada bi se Dječak No poželio svog rutinskog života, ali je morao čekati desetak dana da se Raubari ižive, namire strast za životom i potom nestanu kako su i došli, iz tankog zraka.
U odnosu na njih čak bi i Dječak No izgledao kao smrknuti namćor. Raubari su bili kosmički leptiri, pojavljivali bi se ciklično. Nije znao zašto ni otkuda. Nekad bi ih mogao vidjeti u nekom uzorku u prirodi, na kamičku kako imaju zagonetan zaleđen osmijeh. Na nebu, skrivene u oblacima kako mu namiguju. U puževoj spirali, na pijesku pored rijeke. To su bili posljednji Raubari koji su nekako uspjeli izbjeći egzodus i čvrsto se prihvatiti oštrim kandžicama za tjelesnost koja im je izmicala. Morali su biti pritajeni i praviti se mrtvima. Čekati novi ciklus kada će opet zaplesati i igrati gradskim ulicama.
Svaka sličnost sa rauberima ili raubarima, tzv. ribolovcima koji krivolove tako što trokuke zabacuju u jata bijele ribe i pokušavaju neku nakačiti je slučajna. Osim skoro istog slijeda slova, ne dijele ništa zajedničko. Dječak No je počesto imenovao stvari i pojave onako kako mu prvo padne na pamet. Bez logike, uvijek se oslanjao samo na zvučnost slova ili riječi, puštao je da se slova ili riječi sami kombinuju u njegovom umu i proizvode nova neobična značenja. Njemu je to bilo prirodno, da osjeća jezik kao primarni alat za raspoznavanje stvarnosti. Jedan iskonski, nadrealistički jezički džez.
Recimo: P kao Proljeće. Njegovo omiljeno godišnje doba. On hrabro putuje kroz godišnja doba, jer se ne boji starosti. Poznavao je pojedine ljude koji su voljeli samo jedno godišnje doba, dok bi preostala tri podnosili sa skrivenom mržnjom. Tako bi im se život svodio samo na čekanje jednog godišnjeg doba, i od cijelog života bi im ostala samo četvrtina. Takvi ljudi su brzo starili, i postajali neugodni, smrknuti namćori kojima je stalno nešto smetalo. Poznavao je i one koji su otvoreno pokazivali mržnju prema svom neomiljenom godišnjem dobu. Hodali bi po kiši i s licem prema nebu strašno vikali koliko mrze jesenju kišu. Na sve to kiša je ostajala ravnodušna, a mrzitelj Jeseni je rizikovao groznicu, hunjavicu, sirup protiv kašlja i istopljen šećer u supenoj kašiki s užasnim mirisom.
Bilo je i onih koji su s prvim mrazovima i pahuljama letjeli na Jug kao ptice selice. Gledao bi ih kako uzlijeću sa zemlje šibani ledenim vjetrom dok se oko njih vrtloži ofarbano lišće i vrane uznemireno lete u svim pravcima; izbjeglice iz godišnjeg doba, zamotane u šalove, sa šeširima natučenim duboko na glave, sa starinskim, iskusnim koferima kako stojećki lete na Jug. U neizbježnim kišnim mantilima čuvene plave boje.
Za njega je svako godišnje doba unikatno kao otisak prstiju nepostojećeg čovječanstva. Iskustva koja ubire prolazeći kroz godišnja doba ne ostavljaju tragove na njegovom licu, kosi, očima.
U proljeće biljke obrastu njegov toranj i griju ga svojom zelenom energijom. Grane se kite hlorofilom, pupoljci pucaju, cvast drveća miriše na radost i ludost.
A tek Ljeto kad dođe, to umorno Proljeće, koje će sunce snabdijevati potrebnom energijom. I opet Jesen. Beskrajna Jesen, strpljenje i ponos biljaka sa svojim plodovima.
Zamislite takav grad i takvog dječaka. Prirodu bez društva. Prostor bez vremena. Nešto kao apokalipsu bez sofisticiranog užasa i ključalih jezera u kojima se dave griješnici. Ne stiže se lako do takve vizije. Jedino snagom dobrote i mašte.
Kad dječak No pogleda na Zemlju vidi narandžastu boju vatre. Urođenike sa otrovnim kopljima, namazane ratničkim bojama, ubrzanu regresiju svega i svačega. Vidi one najgore kako se predstavljaju kao najbolji. Bojne konje i oklopna vozila, kamenu sjekiru i laserske mačeve. Narandžasta je nova crna.
Ako poželi može samo jednim pokretom tijela proći kroz tanku membranu koja ga u potpunosti odvaja od planete Zemlje na kojoj je nekad živio. Naravno, nikad to ne uradi. Dovoljno mu je piti kafu svaki dan u isto vrijeme kao da uzima redovnu terapiju tajni. Sjećati se iščezlog svijeta kako bi ga shvatio i potom zanavijek zaboravio. Trebalo je moći provariti tako gadne sadržaje prošlosti; zastrašujuće bitke, sladunjavi šarm propasti mnogih epoha, prekretnice čovječanstva poslije kojih ne dolaze bolja vremena. Nije bilo njegovo da iskupljuje nestalog čovjeka. Ono što umre to ne treba vještački oživljavati. On je dječak i sad-zasad nije upoznao bolji osjećaj od toga.

Jednom, zazvonio je mehanički alarm u glavnoj pošti. Dječak No se spustio niz vatrogasnu štangu na prvi sprat, brzo potrčao prema šalteru gdje su se nalazile pismonosne pošiljke i paketi. U pretincu se obrelo jedno svježe pismo dobro omotano špagom i sa žigom u mekom pečatnom vosku. Bio je to pečat Crvenog križa. Rukopis je bio dječiji, ime i adresa pošiljatelja ispisani drhtavim potezima, zatim razmrljani nekom tekućinom do nečitljivosti.
Osjetio je veliko uzbuđenje kakvo nije osjetio još otkad je čovječanstvo ishlapilo iz njegovog grada. Moguće da je negdje i bilo ljudi, u drugim gradovima, ali se on nije usudio putovati izvan granica poznatog mu prostora. Zato je putovao jedino kroz godišnja doba, bez napora i straha. Za to mu nije trebalo nikakvo prevozno sredstvo izuzev vlastitog tijela, razuma i kalendarskog protoka vremena. Ako bi vrijeme stalo, pasija bi bila nemoguća.
Stare, zagubljene emocije su oživjele u njegovom malom biću. Nije bio sretan kada ih je nanovo doživio. Bilo ga je strah otvoriti pismo. Ko zna šta se u njemu nalazi. Otkud dolazi? Zašto je adresirano baš na adresu na kojoj se on trenutno nalazio? Ili je to bila slučajnost. Jer je živio u glavnoj pošti. U kojoj nije bilo ničega, ni radnika na šalteru, ni primalaca pošiljki. Kako god, pismo je bilo tu.
Ostavljao je pitanja da niču u njegovoj glavi kao klobuci i miceliji poslije kiše. Odlučio je šetnjom izbiti crne pečurkaste misli, koje su mu kvarile idiličan život bez ljudskog roda. Navikao se na samoću, zavolio ju je kao košulju u kojoj je prvi put krenuo u školu. Strpao je pismo u bočni džep kratkih safari hlača i spustio se niz štangu.
Ulica je bila uobičajeno pusta. Nebom su rijetko letjele daleke ptice. Posvuda je trava imitirala džunglu, bilo je vlažno Ljeto i zrikavci su davali ritam njegovom uzbuđenom srcu.
«Dole, pored rijeke je ugodno, dole ću pročitati pismo», pomislio je Dječak No.
Trčao je od silne želje da što prije izbije na riječnu obalu. Rijeka je bila spora i masivna. Tamnomodra od velike dubine. Tu je znao nalaziti odgovore na pitanja koja su ga često mučila. Mala, neugledna pitanja, bez velikog bjelosvjetskog značaja. Spustio se niz nasip, na kojem je trava zadržala svoju normalnu veličinu. Dole je bila drvena klupa, gdje bi naveče sjedio i posmatrao spokojno zvjezdano nebo. U žurbi zaboravio je na Drvokobilu, sigurno je negdje pasla nebeski plankton.
Sjeo je na klupu i spustio lice prema rijeci. Velika voda se slijevala tekući iz brojnih izvora ispod dalekih planina na obzoru.
Nekad, dok je odrastao u izmišljenom identitetu, a volio je zamišljati sebe u drugim životima, sjedio je na obali rijeke Spree i pio češko pivo. Zagledan u tamnobraon vodenu površinu. Okolo su bili stari fabrički hangari oslikani grafitima, preuređeni u umjetničke galerije, art-kina, underground klubove. Lijevo je Oberbaumbrücke od crvene cigle, dole desno u daljini aktivni su fabrički dimnjaci. Grijala ga je toplina industrijske romantike. Nebo nad Berlinom je brže nego nebo nad drugim gradovima.
Otvorio je pismo i čitao. Pao je mrak, zvijezde se pojavile na nebu. I dalje je čitao, naginjući tekst prema sjajnim nebeskim tijelima. Probio je membranu od slova i vidio je poznato mu lice pod svjetlošću svijeće kako piše pismo drhtavim potezima. Dječak nije prestajao pisati, brzo dišući u prostoriji niskog stropa, koja se potresala od nedalekih eksplozija, pa je sa stropa sipila prašina nakon svakog udara. Bilo mu je žao tog dječaka koji je toliko ličio na njega, i koji je pismo možda pisao baš njemu. Pismo je vratio u kovertu onda kada je postao sasvim ganut. Naučio je kako biti neosjetljiv kada mu je to bilo potrebno da preživi. Membrana se zatvorila, vratio se u svoj stari tok misli. Na drvenu klupu pored velike tamnomodre rijeke. Zadužio je nanovo svoju samoću, a ona je dolazila u raznim veličinama. Popeo se uz travnati nasip, vlažan od noćne rose. U daljini tama je progutala planinske vrhove i spuštala se na riječnu površinu. Po kojoj je sipila prašina sa zvijezda.

Faruk Šehić
Priče sa satnim mehanizmom, Buybook 2018.

Share