Graphite

Zerina Kovačević: Kutija za igračke

Sandri

Jutros sam gledala emisiju o tome
kako cigare uništavaju zube
Svoje sam istog trena oprala sodom
bikarbonom i ukrala jednu iz majčine
kutije da zaboravim rane na desnima

Vaše ime je grčkog podrijetla
I po definiciji ste zaštitnica ljudi

Ukrala sam još jednu pokušavajući
pronaći ime koje bi bilo dovoljno
dobro da zaštiti Vas…

Zatim sam pregledala prazne kutije,
u nadi da će ispasti strahovi,
svi koje bih bacila u vatru dok nema nikog u kući.

česma

Žena koje nema, obraćanje ocu

Sigurno sjediš sam u nekoj birtiji na kraju grada, gdje niko ne prepoznaje tvoj lik, umoran si od pogleda za koje misliš da su upućeni tebi ili od pitanja za koje misliš da je tvoj odgovor bitan, čovjeku koji ti ih postavlja. Znam, novca imaš dovoljno toliko da ti sjećanja serviraju jedno nevino zgražanje na ženu koja ti je pristojnim tonom objasnila da smo cijeli život sami. Govorio si kako je to tužno jer ona nije upoznala „one prave“ ljude, sad si shvatio da nije tužno, nego samo malo istinito. Ona se prikaže u liku žene crnih očiju i plavog kaputa, svaku noć prije nego zatvoriš oči, ako imaš sreće pa osjetiš barem blagu pospanost. Reci mi, zašto si, Oče, dopustio da te Praznina ubije? Da ti oduzme ono nedjeljno uživanje na terasi koja gleda na šumu, ili zašto si prestao kuhati crnu kafu svako jutro da te razbudi, imam osjećaj da se više i ne znaš razbuditi, vječno si u nekom bunilu. Zašto si odbacio prve zrake sunca ovog aprila, da samo znaš kako su se tužno vraćale kad si im pred nosom zalupio vrata i spustio roletne? Kako to da se nisi nasmijao već 9 godina? Ubrao cvijet i stavio ga u vazu boje bijele kafe, na onom stoliću od punog drveta na kojem sam ja, mala ja, vječno sjedila i ometala majku… Besmisleno mi je i pitati više kako. Kurva koju sam ovaj put nazvala Prazninom, reći ćemo da je ona uvjetovala potrebu za bocom, još jednom i još jednom za usput, ona, ona ti je otela zadovoljstvo razgovora s ljudima,
o temama koje obožavaš, o kojima kad pričaš uvijek mašeš rukama i nekako se nedefinirano smiješ, ili barem jesi prije.
Shvati da je ostavila samo oronulog starca kako besciljno luta još sumornijim ulicama napuštenog grada. Ostavila te da se saginješ po kovanice koje su ti ispale, za posljednju (ako imaš sreće), vina, onog istog, koje se lako otvara da ne bi morao opsovati četrdeset bogova u dvije minute. Gledajući te kroz prozor sa skrivenom cigaretom iza leđa, osjećala sam da ti kroz kosti prolazi jeza izazvana lavežom čopora bijesnih pasa koji će ti se možda približiti i zamesti tvoje postojanje…
Znao si ti i dobro da je susret s gospođom Smrt neizbježan, znala sam i ja, tebe je učio život, mene knjige, ali nismo se nadali psima, previše krvi, komadi tijela, prljavštinu koja bi ostala ne bih oprostila, nismo htjeli tako, ni ti, ni ja. U realnost me vratila dogorjela cigareta među prstima, ti si i dalje bio tu. Lavež kao da nije ni postojao, tijelo te divljački vuklo u ponor zla,
a zvijezde nisu napravile ništa, jesu, lažem, dale su mi ludilo…

puz

Žena koje nema

U samom uvodu filma čije emitiranje započe oko 22 sata,
pojaviše se prvi znaci ludila. Isprepadani ste slikama beživotnih ruku, ruku koje su bile pune kose, hladno iščupane iz zdravog tjemena, neke noći na pločicama. Skoro cijele cigarete u kutovima stana, dovoljno izgorjele da sad mogu, na silu ugašene, da smrde kao pakao. Oko ste bacili i na one krvave mrlje, bez brige, samo nezgoda s čašom, ali ozbiljno izgleda, zar ne? Bolesne misli su munjevito prolaze kroz glavu protagonistice koja više nije imala ni osjećaj da je njena glava, njena. Koji kliše, kao slučajno joj bježi krik koji zove upomoć, onaj pravi ekspresionistički, kida sve lance kojima ga je mučila i daleko odzvanja, dok se njoj vraća eho koji tjera na jednu lošu pomisao, pa još jednu, a možda i sljedeću koja se otkriva na udobnom (nadam se) kauču ispred tete koja se pravi da sluša i uzima velike pare za to. Svaku tu lošu pomisao je i debelo zaslužila. Nakon uvoda filma koji vam je predočen, djeca mlađa od 15 godina ljube roditelje za laku noć, napominju šta žele za užinu u školi sljedećeg dana i nestaju kroz hodnik, preko stepenica do svog kreveta, dječaci završavaju s rukom u gaćama, djevojčice sa slatkim mislima o nekom idiotu iz susjednog razreda, no, to da je idiot, to će tek poslije shvatiti. Teško je bilo odliti i najmanji dio misli na ovu bjelinu bez nekog vulgarizma, pogotovo nakon filma koji me nije ni nasmijao ni rasplakao, samo sam bila ljuta. Živjela je na ovom svijetu, šta je očekivala, cvijeće i sreću kao konstantu?! Ma da ne bi. Opsovat ću ipak nešto u sebi,
ne brini, nema veze s tvojom majkom, ili bilo čijom majkom, nema veze s Bogom niti Suncem koje je, ruku na srce, zaslužilo nešto takvo u momentima kad prekida san, subotom ujutro.
Svaku subotu. Voljela bih, za početak, da ti napomenem, da sam pokušala živjeti umotana u stihove i koncepte ranjenog grada, grada opisanog kao „bezbrižna pustara za mrtve“,te „sumoran rov mog progonstva“, ali samo sam osjećala da se sve više vežem za svoje misli, možda su me zarobile i samim tim prestala sam doživljavati bilo kakvu lijepu pojavu, kao da su samo iščezle kad ja nisam gledala, pa ni osmijeh djeteta, ni kamen u obliku srca, ni draga pjesma ni dragi ljudi, ništa. Neprestano su me opsjedali mrtvi pjesnici kojima sam većinom zavidjela na trenutnom prebivalištu, dva metra ispod zemlje. Bilo mi je primamljivo saznanje da nema više Straha koji mi preplavljuje noge, ili to da kurva Nesigurnost konačno nestaje, možda mi se i ruke smire, trebalo bi da onda uspijem povući ravnu liniju na papiru ili staviti maskaru bez klasičnih uboda koji bole kao pakao i zakrvave mi oči kao od žestokih pića, ali samo onih previše popijenih.
Znaš, nisam ni pila dok mi ti nisi pokazao kako, Oče. Mrzila sam vonj piva, vina, rakije, otprilike svega onog što si mogao da platiš.Brzo nakon tvoje smrti, nazdravila sam tvom lešu i nisam više ni ispustila čašu iz ruke. Licemjerno, zar ne? Sad već, u sjećanjima, na sve ono što sam mrzila kod tebe, ali i ono što sam obožavala, pišem sama sebi, možda i drugima, no, ne brini, neću ispričati kakav si bio, jebi ga, nisi jedini kojeg je flaša progutala, razumjet ću te jednog dana. Dopusti mi samo da napišem da sam kao dijete voljela da se skrivam u tvoje ruke kad bih prosula majčinu kutiju s koncima, pomiješala sol i šećer ili izgubila neki važan dokument. Vama je bio važan, iako je bio moj. Nisam to razumjela kao ni majčin bijes, zašto li se ljuti, pa sve stvari koje su bitne za mene uredno su složene u kutiju za igračke…
Reći ću i da si imao najtoplije oči na svijetu i najjače plakao u trenutku kad ti se udavala najmlađa sestra jer si je još uvijek vidio kao malu djevojčicu koju nosiš na leđima i lažeš roditeljima za nju. Svako novo sjećanje poteže novu narudžbu, a negdje mora da se napravi stanka. Ja odlazim, a ti počivaj u miru.

Zerina Kovačević

Share