Marko Pogačar: T u O

Termiti, ‘Vjeran pas’ (LP ploča ‘Vjeran pas’, Dallas, Zagreb, 1996.)

Svaki klinac pošteno zakopan u vlastiti pubertet valjda doživi onaj trenutak spoznaje kad mu se dobra stara maksima Jebo zid na kojem ništa ne piše, koju je netom pročitao na nekom svježe izbijeljenom zidu ili svemirski picnutom liftu iz sedamdessedme kojim se svakodnevno uspinje na sedmi kat, učini genijalnom. Spoznaja takvog kalibra na mlad mozak utječe upravo razorno: gotovo neizbježno ponuka ga na akciju. Prosvijećeni tako nabavlja auto-lak, široki marker, boju za metal kakvom se u nas premazuju radijatori ili neki sličan ostavljač tragova te ostaje, kao na nekom posljednjem sudu, sam i obeznanjen pred prazninom. Za slučaj da se dotični našao u liftu ili pred nizom friško okrečenih poštanskih sandučića u šaci bi, poput hladnoćom smućene muhe, mogao stezati ključ, perorez, ili iskrivljeni i hrđav čavao. Tek tada nastupa pravi problem: praznina se otvara u svoj svojoj osnovnoj kvaliteti – lišenosti svakog specifičnog sadržaja. Mladome Michelangelu ne preostaje drugo nego zagrebati po praznom prostoru, ako treba i noktima, ispuniti ga, kao Sikstinsku kapelu, gusto nečim prestrašno važnim, onim što najbolje odražava pripadajući svemir. Pitanje tko iz njega zapravo govori i čija je dionica u njegovu glasu dominantna dovodi nas do hegemonijske strukture formativnih autoriteta, pa i kad se oni legitimiraju upravo potpunim odbacivanjem istog.
Ako je Michelangelo, kao što sam to bio ja, bio totalno kačen u punk-rock, dajem ruku u vatru da se na onome djevičanskome premazu ostalo grčiti golemo A zgurano u još veće O. Ako je bio hipik, u krugu se stisnuo pomahnitali ipsilon. Blago retardirani na zidu je ostavio tek ime, a oni kompletno sjebani crtali su nekakve crveno-bijele križaljke, ponekad nazubljene na vrhu. Točno tako je bilo, baš ondje, govore mitovi – sve te zgrade i pothodnici, garaže i mostovi još uvijek stoje, još uvijek ih je moguće vidjeti. Ja sam, međutim, iznevjerio. Prvi trag koji sam crvenim sprejem u zimu 1997. godine ostavio na zidu zgrade u krug je strpao veliko slovo T. Ispod toga dopisao sam, bura je nosila čestice boje i sve je ispalo nekako nezgrapno, Ramones i S.P.K., akronim tada aktualnog lokalnog sastava Svi panduri kopilad. T je stajalo za Termite.
Godinu ranije zagrebački je Dallas, kopajući u vrijeme najgoreg kreativnog kolapsa domaćeg muzičkog i ne samo muzičkog mainstreama po boljoj prošlosti, s barem petnaest godina zakašnjenja na jednom CD-u objavio kompletnu zaostavštinu riječkih pankera. Taj kvintet, predvođen Predragom Kraljevićem – Kraljem, u kojem su kamen tucali i budući Let 3 Mrle i pokojni Parafov Tica, jedan je od eksponiranijih bendova prvog jugoslavenskog punk vala koji za života nije dočekao veliku ploču. Nije to posve bez razloga. Osnovani sedamdeset i osme, 1980-tu, godinu u kojoj se u tri republike gotovo istovremeno pojavljuju tri kapitalne domaće punk ploče – Dolgcajt Pankrta, Plitka poezija Pekinške patke i A dan je tako lijepo počeo njihovih sugrađana Parafa – dočekali su s nedovoljno kompaktnim i za LP zapravo nezrelim autorskim materijalom. Ipak su, pomalo paradoksalno, napisali jednu od najboljih, najdistinktivnijih i najšire izvođenih jugoslavenskih punk pjesama: jedini i sasvim dovoljan razlog zašto sam bez razmišljanja, buri u zube, iscrtao ono zaokruženo T.
Rijeka u to vrijeme već ozbiljno boluje (Rijeka je zaražena!), ali ne toliko od prokazane šminke koliko punk virusom – mnogo više od Trsta njezino je podzemlje zarazio London. Osim već spomenutih u gradu sviraju Kaos, Mrtvi kanal, Protest i drugi. Termiti su estetičku i izričajnu poetiku pokreta, međutim, usvojili najtemeljitije; preživjeli i rijetke fotografije svjedoče o na našim pozornicama dotada neviđenoj energetskoj i performativnoj bombi. Upravo odatle, iz te kišom perja zavijene zahodske školjke, lude mećave u i na Kraljevoj glavi, preko one horor-himničke melodije koju ne zaboravlja tko ju je jednom čuo, dolazi u nekoliko redaka sažeto i zatim ispljunuto ‘ono najvažnije o životu, istini, znanosti i edukaciji’. Čelima naprijed jer općem potopu govana, kljunu što oštar kljuca po kokošinjcima, dugoročno ionako nije moguće umaći.

Marko Pogačar
Iz glazbenog dnevnika Jugoton gori! Sandorf, 2013.

Share