Čopor

Roberto Vodanović Čopor – Kolorit očaja, tuge i bola

* * *
koliko se samo sivog
slije kroz prozračno
meso jutra

ožiljci buđenja urezuju se
sve dublje u dan

kroz staklo kiše
između sebe i sebe
vidim tebe

na ulici ljudi
sa podbulim maskama lica
nježnu zimu zaogrću šalovima
hodaju dolaze
nikad ne stižu

moj nemir sazdan je od
kopna i mora i pijanog
piana toma waitsa

Čopor 3

* * *
miris krema za sunčanje
na mene ima efekt
proustovih madaleine kolačića
i u tren
trajekt partizanka
uplovljava u luku
a ja pogledom tražim palmu
ispod nje jedan klobuk sa osmijehom
i jedan spomenik
koga više nema
a na kome je pisalo
tuđe nećemo svoje ne damo
sav sam od soli
i ružmarina
još uvijek sve u meni
je tamo
mada nikome neću to priznati
sva moja putovanja
jednom će završiti tamo
crtam pukotine
gustom crnom tintom
dok brel sa gramofona opija
svojim prenaglašenim r
bien sûr nos cœurs perdent leurs ailes
mais mais voir un ami pleurer

Čopor 4

* * *
zovem se ana ali mogla bih se zvati ema
lucija katarina ili eva mogla bih se zvati
krik koji niko ne čuje koji se odbija od praznina
imam trideset i šest godina ali isto tako mogla bih
imati dvadeset i četiri ili pedeset dvije ili beskraj
jer ne postoji vremenska jedinica kojom se mjeri
očaj tuga i bol ne postoji modra boja modrice
u paleti slikara ili koloritu mora ili neba
zovem se nevidljiva jer svi su sve znali
ali su zatvarali oči i okretali glavu to
nisu njihova posla
policija uvijek prekasno dođe ako uopće
i dođe a socijalni radnici znaju sve zakonske norme
ali što oni znaju o životu
znaju samo razdvojiti obitelj uzeti djecu
oteti život paragrafima
izgubila sam vjeru u institucije
isus je umro radi nečijih grijeha ali
ne mojih
zovem se prešućena
crta
crta
crtica
gotova su vješala

Roberto Vodanović Čopor

Share