ruke

Tanja Stupar Trifunović: Fragmenti života

VI
Ana je sjedila na dvosjedu i začarano zurila u televizor. U jednom
trenutku je prestala da sluša riječi, samo su se smjenjivale
slike. Prizori golog užasa. Ona je plakala. To nije prestajalo.
Te slike. I zavijanje sirene hitne pomoći koja se jedina probijala
kroz udaljeni i zagubljeni zvuk života. To se proteglo u beskraj.
Ana, drmao ju je muž za rame, Ana. Ali ona nije mogla da
se probudi iz svog strašnog sna. Iz svog otkrovenja da je svijet,
skupa s njom, potonuo u besmisao. Najednom je otkrila da više
ne zna da pliva; da joj je sve ono što je mislila da zna nepovratno
iscurilo kroz prste. Prožimala ju je neizdrživa nemoć. To osipanje
svijeta kakav je do tad poznavala u neke iskrivljene i bolne
fragmente projektovane u televizijske slike bestijalnosti i bola,
to je čovjek lišen čovjeka.
Lišenost, promrmljala, je i cijelo njeno biće je ispunio strah. Smisao
i besmisao su se strašno sudarili negdje u njoj. Dogodio se prasak.
Svijet je nestao i postao opet. Slio se kroz slike u televizoru.
Ana, drmusao je muž nervozno njeno rame.
Poslije, zvuk sirene. Bolnica. Bijelo. Sobe. Mirisi.
Ana, Ana, Ana.
Ljudi koji oko nje hodaju začarani i izgubljeni u sopstvenim
noćnim morama. Zvuk vode koja otiče. Iz česme. Iz nje. Iz čaše.
I kada pada kiša, niz krov.
U sobi se kupi teška para ljudskog disanja zasićenog tjeskobom.
Ana se kroz slike usporene lijekovima probija kroz sopstvene
snove. Prije, život je imao nešto nježno i djetinje u sebi. Postojao
je san koji tek treba ostvariti. Nježna paučina čežnji i nadanja.
Drhtanje ruke koju je mogao umiriti dodir. Dodiri su iščezli, djevojke
koje su sanjale o ljubavi nestale su u prizorima na televiziji,
ratovi su se palili i gasili brže od mekih ljudskih čežnji. Cvjetovi su
povenuli. Bašte su obrasle šibljem. Ana nije znala odakle nadiru
sve te slike i kako je godinama uspijevala da ih potisne i živi nježno odsutna iz prizora koje sada nazivaju stvarnošću.
Život je nekad bio snažan i lijep, u njenoj glavi. I onda, jednog
dana, svijet se otvorio pred njom, preplavio ju je, usisao u
sebe, i izbacio.
Sve sam vidjela, govorila je Ana mužu koji je zabrinuto gledao
u nju. Vidjela sam sve. I, bilo je lijepo i strašno i užasno.
Svijet je jedan veliki hologram koji se raspada i sklapa iznova.
On joj je govorio da je razumije, da se smiri, da će sve biti u
redu. Treba samo malo da odmori, bila je preopterećena, svakodnevni život, njih dvoje, njihov život, obične stvari, nesuglasice, posao, sve to, prošlost, rat, ono prije, skupilo se. Treba malo da odmori. Bilo je previše. Mislili smo da si jaka, svi smo mislili. Sve to. Ponavljao je. Plašio se. Bio je bespomoćan. Gledala ga je, njegove pokrete i riječi i pogled. Kao da se sve odvija iza nekog stakla kroz koje ni on nju ni ona njega ne može dotaknuti. Da prestane, samo da prestane.
Ovo sada, ova ispražnjenost od osjećanja. Ova nepodnošljiva
pustinja. Iskušenje je oživjeti pustinju. Ana je zurila u prazno.
Prazno je bilo sve što je obuhvatalo prostor oko nje i nju samu.
A da se objesiš?, govorio je glas.
A da se ubiješ?
Baciš u rijeku, skočiš sa zgrade, popiješ tablete
Glas je imao ideje kako da razriješi gordijev čvor svojih suprotstavljenih nastojanja.
Bio je kreativan. Imao je prijedloge za sva njena kolebanja.
Moraš to da presiječeš.
Govorio je glas.
Moraš to da presiječeš.
Govorila je žena preko puta Ane dok je piljila u nju i palila cigaru.
Ona se nervirala što se Ana ponaša čudno, što ne učestvuje, što je drugačija od sebe same. Imala sam nervni slom, rekla je Ana.
Nemoj da kažeš mami, ona ne zna. (Nisu rekli mami).
Moj život je postao pornografija. Ne uzbuđuju me cjeline nego
fragmenti. Ne doživljavam ljude nego njihove osobine. Ne dodirujem površine nego rubove. Ne udubljujem se u cijele priče nego u pojedine rečenice. Voajerska pornografija. Volim da gledam, a ne volim da učestvujem.
Zapisala je Ana na poleđini liječničkog nalaza.

VII
Sve je to već napisano, a kako i ne bi bilo, koliko ljudi koliko puta
ustaje jutrima, pije kafu, gleda kroz prozor i misli o svim prizorima
i svim licima i svim danima koji su se nanizali kao odjeća na štriku
jedan za drugim, neki duži, neki kraći, neki već izlizani.
A rukavi na toj nemogućoj majici u koju se oblačim? Oni se
njišu kao ruke koje nemaju snage da te zagrle, to su moji dani, i ti
kada me upoznaješ, upoznaješ i moje dane sasvim obične i već napisane na mojim dlanovima, u očima ili predmetima rasutim po
stanu. Sa malo vještine iz bilo čega možeš iščitati kako ljudi dolaze
i naseljavaju svijet pokušavajući neudobnost ili udobnost sopstvene kože utisnuti svud oko sebe, kao da su sigurniji ako raspu svoje tragove, slični psu, teritorijalni, ne nužno fizički, ali barem duhom, osmijehom ili ljutnjom. Nekad je i mali lični pečat dovoljan da nanjušiš ko je to tuda prošao i da li se mi tražimo ili udaljavamo po tim tragovima. Upitam se ponekad, zatrpana slikama, mogu li izdvojiti taj trenutak kada sam nešto osjetila, kakvu neobičnu dragocjenost, prepoznavanje, neku kružnicu u kojoj plešemo skupa, gdje smo pomiješani, a potom izdvojeni. Tražimo li se mi to među licima, među ljudima, dozivamo li se pravim imenima. Je li naša izdvojenost izmaštana u toj beskrajnoj kružnici.
Sve je to već napisano i sve te gomile knjiga na stolu i sav
taj koloplet uzdaha i ta glad ruku, sve sam o nama već davno
iščitala, otimajući papire prašini i drveću lišće, ali opet kada me
pozoveš i kada uspijem potisnuti eho svih nakupljenih priča i
kada me zagrliš, ne nužno strastveno kao da ćeš me otopiti i
kao što se led otapa na Sjevernom polu i previše veliki komadi
se lome jedan od drugog, nego onako toplo i jako me zagrliš kao
da kažeš prijatno je kod kuće. Ako me tako zagrliš, možda ću
povjerovati da se može lijepo i jednostavno živjeti, iako je to sve
negdje već toliko puta napisano.

Tanja Stupar Trifunović
(iz romana ”Satovi u majčinoj sobi”)

Share