marko-pogacar

Marko Pogačar: Strategije otpora koncentrirane su u pojedincima

Marko Pogačar je jedan od onih odličnih književnika koje je iznjedrio grad podno Marjana. Rođen je 1984. godine u Splitu. Školovao se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao komparativnu književnost i opću povijest.
Objavio je četiri knjige pjesama, tri knjige eseja, te knjigu kratkih priča. Član je redakcije književnog časopisa Quorum i bio u uredništvu Zareza – dvotjedniku za kulturna i društvena zbivanja, sve do prestanka izlaženja njegovog štampanog izdanja. Član je odbora kulturne manifestacije ‘Goranovo proljeće’, kao i žirija za nagradu ‘Prozak na vrh jezika’. Prevodio je s engleskog jezika, uglavnom savremenu američku liriku.
Pogačar je jedan je od najprevođenijih savremenih hrvatskih pjesnika, čiji se stihovi čitaju u više od trideset zemalja. Razgovor sa Markom čitajte eksteritorijalno na astronautu.

astronaut: Jedan Vaš stih glasi “Za revoluciju je potrebno dvoje”. Na jednoj strani imamo demokratiju koja je u službi korporacijskog kapitalizma, a koga vidite sa druge strane, ko bi im se mogao suprostaviti?

Marko: Ne mogu, nažalost ili nasreću, reći da vidim masovni „revolucionarni subjekt“ (u onom klasičnom smislu) s potencijalom da se taj u dogledno vrijeme politički dosljedno realizira, i to je tako već neko vrijeme. Čini mi se da je u pitanju sistemska datost, ne samo neka moja optika. Tako da su strategije otpora koncentrirane u pojedincima, i manje ili više širokim frontama, pri stvaranju kojih – s obzirom na naznačene uvjete – snaga i kvaliteta veze između „ja i ja“, ona koja čini to u političkom smislu na prvi pogled sumnjivo dvoje, igra veoma važnu ulogu. To se, na neki način, može porediti s najmanjom partijskom ćelijom, ili s ćelijom općenito. Bez njene razine operative, kako god je definirali, superstruktura ne funkcionira. A taj stih je ciljao, između ostalog, na dinamiku tih individualnih i kolektivnoga tijela.

astronaut: U Vašim pjesmama ukazujete na društvene probleme, niste nijemi posmatrač društvenih zbivanja. Smatrate li da se svi vidovi umjetnosti moraju biti filteri istih i baviti se kritikom?

Marko: Ne mislim da umjetnost išta posebno“mora“, osim da bude umjetnošću. No na toj je istoj umjetnosti, kao i na umjetnicima kao njezinim proizvođačima u specifičnom historijskom kontekstu, svakako velika odgovornost. Pitanje je koliko je konkretni umjetnik u stanju transkodirati društvenokritičke elemente u vlastiti – umjetnički – medij. Ako je isti/a to u stanju, svakako podržavam intenciju. Ako nije, sve se prečesto premetne u pamflet i kič, uglavnom autogol istovremeno umjetnosti kao i „kritici“ samoj. Ali proizvođač te umjetnosti je – ili bi trebao biti – misleće biće, sastavni dio društva, i to najčešće s pristupom ovakvoj ili onakvoj platformi za javno djelovanje. Osvještavanje vlastitog položaja u proizvodim procesima i rad na njihovoj promjeni već je jako dobra polazna točka. Nije loše krenuti od opipljivih stvari.

astronaut: Vaš rad, bilo da je to poezija, proza ili eseji, dobiva samo dobre kritike i uporedbe sa velikanima pisane prošlosti. Da li Vam to laska ili je svojevrstan teret za buduće stvaralaštvo?

Marko: Lagao bih kad bi rekao da mi uopće ne laska, ako je napisano od strane ljudi čiji rad cijenim. Kritike su, istina, uglavnom bile jako pozitivne, ali bilo je i disonantnih glasova, u vezi nekih mojih proznih knjiga. To mi je jednako OK, ako su kritike argumentirane. I općenito, imam osjećaj da nešto ne štima s knjigama koje dobivaju unisone laude. Kao da se suviše trude svidjeti. U našem kontekstu, sasvim legitimno očekujete da vas u najmanju ruku popljuje netko iz suprotnog tabora, po čisto političkoj liniji. A ni neka srednjostrujaška estetika mi nikada nije bila bliska. Na kraju krajeva, ne mogu reći da se previše opterećujem kritikom, kakva god ona bila, ako je pošteno odrađena. Ako nije, što je kod nas prilično često slučaj (već i na zanatskom nivou) onda me poprilično nervira, kao i druge traljavo izvedene stvari. Tim više što je u pitanu tip teksta koji si uzima za pravo da, između ostalog, sudi i vrednuje druge tekstove. Odgovornost i poštenje opet su dvije ključne riječi, koliko god to apstraktno, moguće i moralistički zvučalo. Parametri, nasreću, nisu preskriptivni.

astronaut: Bili ste član redakcije dvotjednika za kulturna i društvena zbivanja Zarez koji je 2015. godine prestao izlaziti u štampanom izdanju. Šta je dovelo do toga i jeste li zadovoljni elektronskom inačicom istog?

Marko: Povukao sam se, ima već neko vrijeme, iz aktivnog redakcijskog rada, u kojem sam sudjelovao negdje od 2007., uređujući kritiku i književne rubrike, ili na funkciji zamjenika glavnog urednika. Ali pratim i dalje situaciju u Zarezu, koji se konsolidira kao internetski, potpuno volonterski medij, nakon što su mu uskraćene sve strukture financiranja koje su ga, ovako ili onako, održavale živim od 1998. Zarez je pao u sklopu kulturkampfa bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i vladajuće garniture koja je stajala iza njega, koji su ga otpočetka doživljavali kao bolan trn u oku, pa su ga, čim su zasjeli u fotelje, ugasili kombinacijom inzistiranja na besmislenim pravnim začkoljicama i jednostavne uskrate svih sredstava. To je bila jedna od prvih emanacija ratnog stanja koje je trajalo gotovo čitavu godinu, posebno dolazeći do izražaja na kulturnom planu, a koje, u nešto manjoj mjeri, traje i danas. Posljedice tih deset mjeseci revizionističkog, desnokonzervativnog barbarstva sanirat će se najmanje deset godina. Ali, nova urednička generacija, ide dalje, trudi se, ne odustaje. To je uvijek i bila politika Zareza.

astronaut: Mnogo putujete, da li je sonet ceste “Slijepa karta” rezultat tih putovanja i možemo li u budućnosti očekivati još neke “slijepe karte”?

Marko: Ne pravim planove za knjige mnogo unaprijed iako, naravno, postoji neka apstraktna zaliha apstraktnih knjiga koje bih jednom htio napisati. Pitanje je hoće li one ostati u naslovima i mentalnim skicama, ili će zaista iskoračiti prema čitatelju, ali na tom popisu svakako stoje i neke, u najširem smislu, putopisne. Ili, još bolje, kako ste formulirali u pitanju, one koje će nastati kao rezultat nekih putovanja. Teško mi je zamisliti statiku, ukorijenjen život, inzistiranje ili osuđenost na jedno mjesto. No, tko zna što nam donosi sutra kako, siguran sam, kaže više no jedna pop-pjesma. Ako se bude putovalo, o tim će se iskustvima na neki način i pisati. Inače dotična iskustva vise nad vama kao neka vrsta fantomskog uda – ponekad vas potapšu po ramenima, ali češće izudaraju, zaskoče s leđa.

astronaut: Priredili ste zbornik Hrvatske mlade lirike, sto godina nakon njegovog prvog izdanja. Koliko pratite domaću književnu scenu?

Marko: Nastojim pratiti književni život na postjugoslavenskom prostoru koliko god je moguće. Uredničke pozicije u Zarezu i Quorumu pružale su mi prilično dobar uvid u tekuću produkciju, kao i učestvovanje u žirijima nagrada Goran za mlade pjesnike, Prozak, Na vrh jezika i nekih drugih. Istovremeno pišem kontinuirano književnu kritiku. Naravno, uvijek nešto i promakne. S tom Mladom lirikom priča je dosta zanimljiva – ona se pojavila u svojevrsnom prijelomnom trenutku koji se nije mogao predvidjeti, te je to dodatno približava izvornom izdanju, čije je pojavljivanje u knjižarama uveličao Prvi rat. U roku od niti godinu dana nakon što je izašla, objavljen je niz prvijenaca ili naprosto knjiga mladih i mlađih autora, koji bi je u značajnom postupku revidirali. Tako će ona ostati prije potvrđujući, zaključni dokument jedne već uvelike stasale generacije, nego što će zaista najaviti neku novu.

astronaut: U zbirci Predmeti, vratili ste predmetima značaj koji im pripada oko nas a koje i ne primjećujemo, kako njihovu funkciju tako i bit, uzimajući ih zdravo za gotovo. Ima li neki predmet za koji se volite vezati?

Marko: Inače nisam sklon vezivati se uz predmete, davati im na vrijednosti, antropomorfizirati ih i slično. Ali, neki oblik toga svakako postoji – naviknem se na svakodnevne stvari koji su često uz mene, poput odjeće, i koristim ih obično dok se posve ne raspadnu. A i tada bi najrađe da ih samo zamijenim istima. Postoje i neke naslijeđene, uz mrtve ili izgubljene ljude vezane sitnice, koje mi mnogo znače. Ne čini mi se, zapravo, da je moj odnos prema predmetima izvan te knjige po ičemu poseban. Predmeti su uglavnom samo ljušture u koje upisujemo sadržaj, ma kakav on bio.

astronaut: Svirali ste bubanj u bandu Dead Disco. Možete li nam nešto reći o tom iskustvu? Nedostaju li Vam palice i vraćate li im se ikada?

Marko: Sviranje mi najviše nedostaje, nisam siguran da postoji bilo što što može u pravom smislu nadomjestiti bend. Trudim se, ipak, svirati kad god mogu, ali to je već neka druga rutina, koju je pojelo vrijeme, koju je nagrizao ritam života. Srećom sam uvijek bio poprilično netalentiran muzičar, pa nije neka šteta. Muzika se, možda, odrekla mene, ali se ja nikad nisam odrekao muzike. To je motor koji me i dalje pokreće; ako se to jednom promijeni, bit će to jedan pust, jedan tih, isprazan život. Marshall još nije crko.

Share