Kolutići
Uz čaj idu čajni kolutići. Bolje reći – kotrljaju se. Kolektivno, poput vojske. Uvijek nagomilani u vrećici, rezervisti, čekaju našu malu glad. Pritisnuti vrškom palca i kažiprsta spremno rone u čaj, rasipajući se potom na glatkom frontu jezika, u eksploziji priprostog okusa. Nakon što smo ih nekoliko puta uzastopce umakali, slatke detonacije slabe. Tada treba stati, obuzdati se. Zatvoriti vrećicu i odložiti je izvan dohvata. Popiti ono malo čaja što je ostalo.
Shvaćamo tada, srčući mnoštvo mrvica poleglih na dnu, da nismo zapravo ni pili čaj. Čaj je bio tek sredstvo. Kolutići su lukavi keksi. Naizgled priprosti. Naizgled banalni. Ustvari, imaju nas u šaci. U onoj svojoj središnjoj praznini. Tamo smišljaju nešto. Pripremaju zamku za našu glad, zajedno s industrijom čaja, pridobivaju nas preko osjećaja koje imenujemo malim užicima, kao da im time činimo kakvu uslugu. Malo nije bezopasno. Mogli bismo to imenovati zavjerom. Uz čaj ne idu čajni kolutići. Čaj ide uz njih. I mi se kotrljamo s njima. No redovito zaboravimo upitati – kamo?
Juha, oblaci
Izvjesno, iznad juhe lebde oblaci, pretječu se, mijenjaju oblike. Treba se dobro zagledati u juhu, jer ti su oblaci nevidljivi, i samo u juhi nalazimo njihove odsjaje, magličaste čuperke, može nam se učiniti da je dno tanjura prljavo. Ali – to su oblaci.
Ispod rezanaca, plove u juhi sjene oblaka. To traje. Oblaci kruže, njihove sjene kruže, rezanci kruže – jušno biće je kružno, čekaju se gladni da razbiju to monotono gibanje. U odsutnosti drugog, juhu muči dosada, oblaci joj malo pomažu, nisu zabavni.
Onaj koji puše u juhu kad hoće da je ohladi i ne znajući pokreće oblake. Njegova glava obavijena je dimom, repovi oblaka ulaze kroz usta i izlaze na uši. (Kad bi netko to mogao vidjeti, vidio bi nešto nalik parnom kotlu). Otuda osjećaj da je nakon jedenja juhe glava provjetrena, kao da je kroz nju protutnjao puhački orkestar. Ustvari, prosvirali su je oblaci.
Misli su se rasplinule poput rezanaca u zdjeli. Oblaci su u juhu umočili svoje brkate sjene i nakon masne kupke zamiču za horizontom dok glavno jelo dolazi na stol.
Cjedilo
Postoji nešto kao poezija fraze, na primjer: „ostaviti nekoga na cjedilu“. Doslovce shvaćena, to je smiješna, pomalo tužna slika – netko je mokar, pokisnuo do gole kože, i iz nekog razloga, možda iz pakosti, ostavljen da se cijedi. I to ni manje ni više nego na cjedilu. To je sad već nadrealna slika. U malom cjedilu za čaj, čovječuljak, snužden i šmrcav, sjedi na mrežici, a iz njega kapa. I tako to traje satima. Sve dok ga netko već polusuhog, iscijeđenog, ne pokupi i odvede.
Branislav Oblučar
